Bunjevci

• Iako priznaju da su po vjeri, jeziku i običajima bliži Hrvatima nego Srbima, 20.012 Bunjevaca želi biti samostalna manjina

Bunjevački nacionalni savet, krovna institucija koja u Srbiji okuplja pripadnike te nacionalne manjine, prošli je tjedan kroz srpske medije u otvorenom pismu srpskom predsjedniku Borisu Tadiću i premijeru Vojislavu Koštunici javno prozvao hrvatskog premijera Ivu Sanadera, koji je nadavno posjetio Suboticu, da želi asimilirati Bunjevce, odnosno podvesti ih pod Hrvate. Time su zaoštreni odnosi političkih čelnika vojvođanskih Hrvata i Bunjevaca, kojima je 1991. Slobodan Milošević dao mogućnost da se, premda ih je prema posljednjem popisu iz 2002. samo 20.000, registriraju kao poseban narod čime su u Srbiji dobili prava koja proizlaze iz statusa nacionalne manjine. Podsjetimo, oni koji se danas deklariraju kao Bunjevci, do 1991. izjašnjavali su se većinom kao Hrvati. Sanader je u Subotici obznanio da je o podjeli Hrvata na Hrvate i Bunjevce razgovarao sa srbijanskim dužnosnicima.

Hrvatske pretenzije

„Mi nemamo veze s Hrvatima i poručujem Sanaderu neka nas pusti na miru. Mi tvrdimo da se Bunjevci na području Subotice i Sombora dijele na Hrvate i Bunjevce”, ističe za Globus predsjednik Bunjevačkog saveta Nikola Babić. Prema njegovim riječima, politički predstavnici Hrvata u Vojvodini, uz očitu pomoć Hrvatske, nasilno osporavaju Bunjevcima pravo na njihovu nacionalnu pripadnost te ih svrstavaju u pripadnike hrvatske nacionalne manjine. „Mi smo autohtoni narod koji je bio priznat još 1918. prilikom osinivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u koju smo svjesno ušli. Kroz povijest, posebno za vrijeme vladavine Josipa Broza, naš je identitet došao u pitanje jer je Tito naredbom 1945. propisao da se svi Bunjevci moraju izjašnjavati kao Hrvati. Još od vremena Stjepana Radića pa sve do danas Hrvatska pokazuje teritorijalne pretenzije prema dijelu Vojvodine gdje mi živimo i zbog toga nas i danas hrvatske vlasti smatraju Hrvatima ili nas nazivaju bunjevačkim Hrvatima, premda takav termin mi ne prihvaćamo”, upozorava Babić, koji odbacuje tezu da je priznavanje Bunjevaca kao nacionalne manjine u Srbiji bila politička manipulacija Slobodana Miloševića koji je na sve moguće načine htio smanjiti broj Hrvata u Srbiji.

Traženje prava

Babić tvrdi kako Bunjevci ništa posebno nisu dobili ni od Miloševića, ni od Đinđića, ni od Koštunice. Dodaje kako ne teže osnivanju svoje države, ali će od Srbije tražiti da im se osigura školovanje na njihovom nacionalnom jeziku. „Milošević je Bunjevce priznao kao narod ne zato što nas voli, nego zato što je htio da bude što manje Hrvata. Nama Bunjevcima je to dobro došlo jer smo dobili dugo osporavani status naroda”, kaže umirovljeni pravnik, član kulturne institucije Bunjevačko kolo Karlo Dujmović, s kojim smo razgovarali u nedjelju u Somboru, gdje se održavala „Bunjevačka dužijanca”, tradicionalna žetvena svečanost pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Srbije. Poput Dujmovića nešto umjerenija stajališta ima i predsjednik Bunjevačke matice Ivan Bašić Palković, koji ističe da zna dosta primjera da se jedan od dva brata izjašnjava kao Hrvat, a drugi kao Bunjevac. Običnim ljudima u multietničkoj Vojvodini nacionalna pripadnost, kaže on, nije razlog za svađu. Zaključuje da su po svojoj tradiciji, jeziku ikavici i katoličkoj vjeri Bunjevci mnogo bliži Hrvatima nego Srbima. Član Bunjevačkog nacionalnog saveta (BNS) i zastupnik u skupštini Vojvodine Mirko Bajić tvrdi kako je Milošević Bunjevcima samo dao mogućnost da i službeno budu oni što žele, čime je ispravljena nepravda koju im je Tito učinio 1945. No status i prava nacionalne manjine, Bunjevci su, dodaje Bajić, dobili tek 2003., odnosno tri godine nakon pada Miloševića, donošenjem Zakona o nacionalnim manjinama na temelju kojeg su osnovali svoj Nacionalni savet, što je razbjesnjelo političke predstavnike Hrvata, prvenstveno Demokratski savez Hrvata Vojvodine (DSHV). Prema popisu iz 2002. u Srbiji živi 70.602 Hrvata i 20.012 Bunjevaca. U Subotici, gdje su njihovi odnosi najzaoštreniji, na popisu su se izjasnili podjednako, 16.688 kao Hrvati i 16.254 kao Bunjevci. Zajedno čine 21 posto stanovništva Subotice. „Za razliku od Hrvata, mi Bunjevci ne govorimo ijekavicom nego štokavskom ikavicom. Meni ne smeta da Hrvati govore hrvatskim jezikom, ali i mi želimo pravo na svoj jezik koje Hrvati imaju, a mi još uvijek nemamo jer nam to uporno osporava DSHV. Također, Hrvati se protive i tome da Bunjevci ističu svoju zastavu. Hrvati u Vojvodini k tome i mnoge naše običaje prikazuju kao svoje”, kaže Bajić ogorčen na potpredsjednicu srbijanske Vlade Ivanu Dulić Marković koja se izjasnila i kao Bunjevka i kao Hrvatica, što je, misli on, nemoguće.

Od stoljeća petog

Bajić podsjeća da, prema povijesnim dokumentima, Bunjevci u Vojvodini žive već pet stoljeća, a ima ih u Hrvatskoj i Mađarskoj. No, ne krije da ih za sada kao nacionalnu manjinu priznaje jedino Srbija. „Mnogi Bunjevci u Hrvatskoj izjašnjavaju se kao Hrvati, a u Mađarskoj kao Mađari, dok mi u Srbiji ne želimo biti ni Srbi, ni Hrvati nego Bunjevci”, poručuje član Bunjevačkog nacionalnog saveta Nikola Vizin.

MARKO PEIĆ U POVODU BURNOG REAGOVANJA BUNJEVACA O POKUŠAJIMA NJIHOVE ASIMILACIJE

– Moje je mišljenje da pitanje Bunjevaca treba da bude rešeno kao i za sve druge građane ove države, odnosno sve nacionalne manjine. Prema tome, sami Bunjevci treba da o sebi kažu svoju reč i ona se mora čuti. Slično kao što sada Srbi kažu da se bez njih ne može rešavati kosovsko pitanje jer je to srpska država. Tome u prilog govori i podatak da je Mađarska brisala Bunjevce, a sada kada su ušli u Evropsku uniju ne mogu izostaviti nijednu nacionalnu manjinu, to je uslov, pa su morali da pristupe i popisu Bunjevaca – govori Marko Peić, dobar poznavalac bunjevačkog pitanja.
– Meni je stalno u glavi ono što je svojevremeno francuski predsednik rekao kada je 6 miliona Arapa tražilo da im francuska država otvori škole. On je rekao da je ovo država Francuska, da ona ima svoj ustav i svoj jezik, i ko ovde živi mora da bude Francuz. Vi ako imate novac otvarajte vaše škole i izdržavajte ih. Tako je svugde. U Švedskoj ne možete dobiti ni najlošiji posao a da prethodno niste naučli najmanje toliko švedski da oni nemaju problema sa vama. Moraju se ustanoviti neka pravila, koja u toj državi ljude čine jednakima. Zašto u Pokrajinskoj vladi Bunjevci nisu mogli da dobiju nijedno mesto, zašto Bunjevci nisu mogli da uvedu bunjevački kao fakultativan jezik u škole? Da li nam se to vraća za 1918. godinu kada su Bunjevci uz Srbe bili i ostali konstitutivni narod. Predstavnici Bunjevaca su bili u Zagrebu kada je tamo održan konstitutivni sabor, i tada je Blaško Rajić pitao šta da mi, Bunjevci, radimo, oni su rekli sami rešavajte vaše pitanje. Zašto oni tada nisu rekli, pa vi ste Hrvati!
– Bunjevcima predstoji borba da postanu ravnopravni građani. Mi Bunjevci za 70 godina ništa nismo tražili od ove države, išli smo u školu i učili na srpskom jeziku, i pisali smo ćirilicom. I šta se dogodilo na kraju: došli su neki, takoreći juče iz neke zemlje i već su postali nacionalna manjina. Mi ne tražimo ništa posebno, želimo samo da imamo ista prva kao i svi drugi u ovoj zemlji – rekao je Marko Peić.

BUNJEVAČKA NACIONALNA MANJINA PRIREDILA SVEČANOST U GRADSKOJ KUĆI POVODOM OBELEŽAVANJA ŽETELAČKIH SVEČANOSTI

Bunjevačka nacionalna zajednica je 15. avgusta obeležila „Dužijancu”, jedan od svoja četiri nacionalna praznika. Otvarajući svečanost zahvale za žito i hleb, i pozdravljajući mnogobrojne goste Nikola Babić, predsednik Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine je rekao da su očekivali da će za ovaj praznik i bunjevačka zastava biti istaknuta na Gradsku kuću kao što se čini na praznike drugih nacionalnih manjina, ali to nije bilo moguće, izražavajući nadu da će se to dogoditi prilikom sledećeg praznika u novembru.
Nikola Ćirović, poslanik u Skupštini Vojvodine i predsednik Odbora za saradnju sa odborima republičke Skupštine u ostvarivanju nadležnosti Pokrajine, istakao je da će Skupština Vojvodine i dalje podržavati bunjevačku nacionalnu manjinu, ne samo materijalno i verbalno, nego će sve činiti da Bunjevci ostanu Bunjevci.
Dalje je rekao da će poslanici vojvođanske Skupštine sprečavati pokušaje asimilacije kod Bunjevaca kao i kod drugih nacionalnih manjina.
Na svečanosti u Velikoj većnici Gradske kuće mladi u bunjevačkim narodnim nošnjama uneli su bunjevačku zastavu, krunu ispletenu od žita i hleb, koji, mimo običaja nije predat gradonačelniku jer on nije prisustvovao ovoj „Dužijanci”. Međutim, na svečanost su došli mnogobrojni gosti među kojima Saša Vučinić, predsednik Skupštine Opštine Subotica, Zoran Prćić, načelnik Severnobačkog okruga, nekoliko odbornika Skupštine Opštine i poslanika Skupštine Vojvodine, predstavnici bunjevačkih kulturnih institucija i Nacionalnog saveta Mađara, Muslimanskog kulturnog centra, a pročitani su i telegramičestitke dr Bojana Kostreša, predsednika Skupštine Vojvodine, i Vojislava Koštunice, predsednika Vlade Republike Srbije. Svečanost su uveličali muzičko-folklornim programom članovi Bunjevačkog kulturnog centra.
E. B.

TAVANKUČANIN IVAN GEDOVIĆ, NAJSTARIJI UČESNIK “TAKMIČENJA RISARA”, PRISEĆA SE BORBE ZA “KORICU KRUVA”

– Dao mi Bog zdravlja da sam svoje odradio, a mladima poručujem da nije sramota ako ne zna radit, naučiće. Dokle god možem, iću da pokažem i kako se uža pletu i kako triba ravno pokosit, da ne ostane razlika u otkosu da se pozna – kaže o svojih navršenih trideset leta na „Takmičenju risara” najstariji među njima Ivan Gedović iz Tavankuta.
Ove godine, sa svega tri boda zaostatka iza Stipana Kujundžića i Ruže Juhas sa svojom risarušom Alojzijom Bašić Palković osvojio je drugo mesto na najatraktivnijoj manifestaciji svake „Dužijance”.
Dok sedimo u Vatrogasnom domu u Tavankutu Ivan Gedović se, živo gestikulirajući, priseća i svojih takmičenja u košenju po Mađarskoj, ali i detinjstva kada ris nije bio pokazna vežba i tek puka atrakcija za razmažene „varoščane” nego istinska borba za „koricu kruva” tokom sledeće godine.
– Važno je pokosit na ravno, ko travu, da se ne vidi di otkos počima i di se završava. Al zato triba imat i dobru kosu i dobru gladalicu. Jel, ako nemaš dobru gladalicu, onda ni kosa ne mož sić kako triba. Najteže je žito sić doli, ispod zadnjeg zglavka, jel je tamo slama puna, a već iznad prvog kolenca slama je prazna i lakše se siče – otkriva deo danas već gotovo potpuno nepoznatih tajni košenja šesnaest puta treći, četrnaest puta drugi i osam puta prvi učesnik na „Takmičenju risara” kod nas i u Mađarskoj.
Upoređujući nekadašnji „bankut” sa današnjim brojnim sortama žita Ivan Gedović kaže da su današnje čvršće i da se teže seku, ali zato ima i puno manje poleganja što ujedno znači stabilnost i bolji rod.
– Meni je ris ko „očenaš”, jel sam od ditinjstva to počela radit. I sad znam radit, al su godine već učinile svoje – kaže Alojzija Bašić Palković, koja poslednjih pet godina zajedno u paru nastupa sa Ivanom Gedovićem.
Nadovezujući se na njene reči Ivan Gedović kaže da je od svoje osme godine bacao uža mami koja je rukovetala.
– Za to vrime ona je napravila dva-tri snopa, pa mi dala kuku, jel dok ona veže da i ja štogod uradim. Tako se radilo da imamo kruva za cilu godinu. U jesen smo brali kuruze da bi od onog što zaradimo utovili svinju, pilež, patke i guske, jel već šta smo imali. Meni to ni danas nije sramota ni kazat ni pokazat, jel sam tako počo zarađivat za život – kaže Ivan Gedović.
Risarski dan je, kaže, počinjao ujutro u dva sata kada se ustajalo i kretalo na njivu kako bi, dok je vlaga, napleli uža. Kada su napleli uža, risar je otkivao kosu, a risaruša grabuljama ograbila strnjiku kako bi skupila „mršavinu”. Zatim je risar uzimao grabulje i vukao ih za risarušom koja je rukovetala kukom. Momak koji je u to vreme, kaže, pokosio jutro žita na dan bio je na glasu „da se ženi”. Današnjim aršinima gledano takvo što se trebalo i izdržati, jer je, kako kaže Alojzija Bašić Palković, ris trajao dve-tri nedelje. Najviše su, kaže Ivan Gedović, gazde dali deset jutara na jednu kosu: prvo ječam, pa žito, pa raž, s tim da se uža „nisu smila prinet” (mešati jedna sa drugim).
– Tako sam i ja, kad sam imo 18 godina, počo s mojom prvom risarušom, pokojnom Mariškom Veštankom koja je imala 37 godina i rastala se s čovikom. S njom sam kosio njezinu raž i posli podne u polak šest bio je sadiven 21 krst raži i od to doba sam išo i drugom radit ris – priseća se sagovornik svoje prve risaruše s kojom je 1976. prvi put nastupio i na „Takmičenju risara”.
Među brojnim nagradama koje je osvojio u Subotici i Mađarskoj Ivan Gedović se posebno priseća kožnih papuča koje je dobio na takmičenju u Maloj Bosni. Kaže da ih i danas ima i vrlo ih rado nosi.

„Šunka za šporovanje”

– Gazde su uvik gledali da manje ideš, pa su ti zato skuvali paprikaš sa šunkom. U to je vrime uvik bila taka žega i vrućina da ne smiš ist jel se posli neš moć napit vode. A na njivi ni nemaš bunar i friške vode, pa si uvik io više krumpira neg šunke. Posli podne je uvik bila mala užna, a posli tog već počima mekšat pa se moglo vezat i dit, jel se dotle puštilo da žito u snopu zrija. Čak smo znali metnit rukovet do rukoveta da je raširen, jel su kadgod kosili žita dok su još jača da u krstu sazrije, jel je onda lipo i rumeno.

Vile u slami su dobar znak

– Ris se najviše radio iz desetog, jel jedanejstog. Zavisi od gazde kaki je bio. Ako si dobro radio, onda te gazda pito oš doć i na godinu. Onaj ko nije dobro radio; ko je kosio a iza njeg ostala velika strnika, gazda je na podne izašo i kazo mu da su mu poručili da čerez čega mora ić kući. Nisu ga otirali s njive, nego mu kazli da mu je od kuće poručeno da dođe. Al ni to nije bilo sve, nego su mu kazli da nosi i svoj alat, jel „ko zna šta se trevilo”, a oma su ga i isplatili, jel „možda triba i novaca kod kuće”. Bilo je i takog da je gazda kazo da ne ostavlja grablje, jel će smetat što je značilo da više ne mora doć radit. A onom koji će ostat radit kazali su da i zabode u slamu, jel „tamo nikom neće smetat”. Al ako te ne pitaje oš doć na godinu radit, to je onda značilo da nisi dobro radio i nisi zadovoljio poso, jel je svaki gazda gledo da mu se strnika pokosi do zemlje. Sve se to i danas cini, čak i kad se kombajom vrše.

Prlj, toljo, odlagač…

– U Sajanu sam ’98. godine bio pozvan kod stručnog žirija da njim objasnim šta je prlj i kako se on pravo zove. Mi ga zovemo prlj, Mađari takaró, a Somborci i Staparci tolja. Al on za mene ima odgovarajuće ime ko odlagač, jel to što kosa posiče odlaže na otkos. Zavisi kako si ga namistio. Ako si ga namistio redovno, onda kad ga sa strane gledaš izgleda kogod da si naslonio red trske kad kuću pokrivaš. A ima, Bome, ko ga ne zna namistit pa budne ko da je krava žvakala. I onda snop kad se skupi, na korenu ima vlata, a u vlatu korena. Al ako se prlj redovno namisti, onda i risaruša lako mož skupit.

Z. Romić

OTVORENO PISMO BUNJEVAČKOG NACIONALNOG SAVETA

Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine uputio je 31. jula otvoreno pismo na nekoliko adresa i to predsedniku Republike Srbije Borisu Tadiću, predsedniku Skupštine Predragu Markoviću i predsedniku Vlade Vojislavu Koštunici. U pismu se navodi da je u Srbiji na sceni otvorena asimilacija Bunjevaca u Hrvate i traži od najviših zvaničnika Republike Srbije da preduzmu sve mere da se Bunjevci kao građani RS osećaju slobodno i ravnopravno i da mogu ostvarivati svoja prava u skladu sa zakonima.
– U Republici Srbiji po poslednjem popisu živi 20.012 građana koji su se po sopstvenom opredeljenju izjasnili kao Bunjevci. Protivno našem uverenju, na različite organizovane i perfidne načine politički predstavnici Hrvata i Nacionalni savet hrvatske nacionalne manjine u Srbiji uz očiglednu podršku i pomoć organa Republike Hrvatske nasilno i ne poštujući međunarodne konvencije i zakone osporavaju Bunjevcima pravo na izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti, svrstavajući ih u pripadnike hrvatske nacionalne manjine, tvrdeći čak da se u Srbiji podstiče deoba Hrvata – navodi se u otvorenom pismu.
Predsednik Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine Nikola Babić je u utorak, 1. avgusta, na konferenciji za novinare naglasio da se poslednji primer takvog stava prema Bunjevcima od strane hrvatskih zvaničnika dogodio prilikom nedavne posete premijera Hrvatske Ive Sanadera Subotici.
– Sanader je izjavio da je sa srbijanskim zvaničnicima uz ostale teme razgovarao o pitanjima podele Hrvata na Bunjevce i Hrvate. Tom prilikom je rekao da mu je nagovešteno da će to pitanje u odnosima Srbije i Hrvatske biti rešeno, kako smo mi razumeli „kao pokušaj gašenja bunjevačkog imena i podvođenje Bunjevaca pod Hrvate” – rekao je Nikola Babić.
On je kritikovao merodavna tela u Srbiji što ne čine dovoljno da se takva nastojanja spreče i zahtevao da se Bunjevcima omogući pravo na slobodno izjašnjavanje, obrazovanje i informisanje na bunjevačkom jeziku.
R. V.