Narod koji iščezava
etvrtak, November 14th, 2002Mnogo kontroverzi prati pripadnike bunjevačke zajednice kojima vekovima teško uspeva da zadrže nacionalni identitet zbog svakovrsnih pokušaja da ih asimiluju. Petovekovnu tradiciju i običaje Bunjevaca izgleda niko ne tretira ozbiljno, već se površnim analizama o njima daju oprečni sudovi
Do danas je iznesen velik broj teorija o Bunjevcima, njihovom poreklu, imenu, migracijama i doseljavanju na područje severne i severozapadne Bačke, gde žive i danas. Uopšte, Bunjevce prati ne malo kontroverzi po pitanju njihovog porekla, a „prepucavanje” se odigrava na relaciji Hrvatska-Srbija. Naime, dok se u Hrvatskoj Bunjevci danas tretiraju kao specifična podgrupa hrvatskog naroda, kao i Šokci, u Srbiji se za Bunjevce kolokvijalno kaže da su „pokatoličeni Srbi”. Petovekovnu tradiciju i običaje Bunjevaca, na žalost, izgleda niko ne tretira ozbiljno, već se površnim analizama o njima daju oprečni sudovi.
Sada je već napuštena teorija po kojoj su Bunjevci dobili ime po reci Buni, kod Mostara. Pre svega, zato što je reka Buna beznačajan vodotok da bi kumovala čitavom narodu. Ideja da ime Bunjevci potiče od glagola „buniti se” takođe nije preterano uverljiva. Nova istraživanja Slovenskog instituta u Novom Sadu, koja se oslanjaju na istraživanja Etruraca u Italiji, Senjskog muzeja i autora Rikarda Pavelića, bacaju više svetla na ovu problematiku.
Povlačenje na istok
Današnji Bunjevci su stanovnici južnih obronaka Velike Kapele, Velebita i delova zapadne Like, i predstavljaju jedan od najstarijih slojeva gorštaka dinarsko-velebitskih planina. Etnografska zbirka Gradskog muzeja u Senju, u odeljenju za Bunjevce, prikazuje ih kao Stare Hrvate Bunjevce. Kada su datumi u pitanju, ime Bunjevac prvi put se pominje 1622. godine, kao ime većeg sela u Bačkoj, a početkom 17. veka, posle sloma Bunjevačkog ustanka protiv ličkog sandžak-bega i turske osvete kojoj su bili izloženi, počinje njihovo seljenje. Prvo u Lič kod Fužina, a 1627. godine veći broj Bunjevaca seli se u Podunavlje, od Baje preko Kaloče, do Budima i Estergoma. Nakon turskog poraza u Lici, od 1687. do 1693. godine, i njihovog povlačenja prema istoku, jačaju i migracije Bunjevaca prema Pounju, Pokuplju, Slavoniji, a naročito Podunavlju. Potonji Bunjevci osnivaju svoja naselja u Slavoniji, Baji, Subotici, Miletiću, Bajmoku, Kaćmaru, Aljmašu, Tavankutu, Mateoviću, Sentivanu i okolini tih mesta, a zatim i u Budimu, Sentandreji i Erdu.
Tokom rata za proterivanje Turaka iz Podunavlja, oni su teško stradali, ali i doprineli tom cilju. Posebno su se istakli Luka Sučić, Duja Marković i Juraj Vidaković. To stradanje se nastavilo tokom Rakocijevog ustanka (1703-1708), a u posleratnom periodu počinje snažan pritisak mađarskih feudalaca. Iako su učestvovali u opštem posleratnom prosperitetu novooslobođenih krajeva, privredno jačanje nije postalo podloga za njihov kulturni i nacionalni razvitak. Naprotiv, uporno su i agresivno asimilirani i denacionalizovani. U tu svrhu, krajem 18. i naročito početkom 19. veka, odlično je poslužilo masovno naseljavanje Mađara i Nemaca, kako bi se ekonomski uzdigli krajevi oslobođeni od Turaka, ali i kako bi se doprinelo denacionalizaciji slovenskog življa, naročito Bunjevaca.
Oni su mahom bili seljaci bez razvijene nacionalne svesti i snažne inteligencije koja bi tu svest negovala i učvršćivala. Bili su izloženi snažnoj mađarizaciji, a od nje je najviše stradalo bunjevačko građanstvo u nastajanju, i plemstvo nastalo u vreme i neposredno posle ratova za oslobađanje od Turaka. Pored kolonizacije, mađarizacija se obavljala preko sveštenstva, uvođenja mađarskog jezika kao službenog (u Subotici 1839. godine) i nastavnog (između 1868. i 1897. godine). Kao da to nije bilo dosta, zabranjena su bunjevačka narodna društva, progonjena im je štampa i sprečena upotreba narodnog imena.
Da bi se odbranili od tih nasrtaja vladajućeg naroda, među Bunjevcima se javljaju ljudi koji svojim radom nastoje očuvati svoju nacionalnu posebnost. Prvi od njih, Ivan Antunović, 1870. godine pokreće „Bunjevačke i Šokačke novine”, 1875. godine „Bunjevačku i Šokačku vilu”, i, na posletku, 1882. godine poznatu „Raspravu o podunavskih i potiskih Bunjevacih i Šokcih”. Zajedno sa Ambrozijem Šarićem, Antunović traži jezičku ravnopravnost za Bunjevce u nižim školama i administraciji na nivou opština, dok Blaž Modrišić ide i dalje, tražeći priznanje bunjevačke narodnosti i jezika u javnom životu, i ravnopravnost sa Mađarima.
Prisilno utapanje
NJihov trud nastavljaju Paja Kujundžić, osnivač „Subotičke danice”, Mijo Mandić, pokretač „Nevena” i Kalor Milodanović, izdavač „Subotičkog glasnika”. Godine 1878. osniva se „Pučka kasina”, koja ubrzo postaje središte društvenog života među Bunjevcima. Otpor mađarizaciji, iako u usponu, nije dao konkretne rezultate sve do kraja prvog svetskog rata i sloma Austro-ugarske monarhije. Nadanja Bunjevaca da će ostvariti svoja prava unutar nove zajednice južnoslovenskih naroda nisu se ostvarila, jer su pretenzije vladajućih krugova nove državne tvorevine samo nastavile stara nastojanja da se Bunjevcima ospori pravo na vlastito poreklo, ime, jezik, kulturu i običaje, trudeći se da ih silom uvrste u njima neprirodne okvire. Pride, veliki broj Bunjevaca je, zajedno sa Srbima i Hrvatima, bio podeljen novim granicama i nanovo mađarizovan unutar Hortijeve Mađarske.
Neprekidna denacionalizacija Bunjevaca ostavila je teške posledice po njihov broj. Nekada većinsko stanovništvo Subotice i okoline, prema popisu iz 1991. godine (podaci ovogodišnjeg popisa još nisu obrađeni), predstavlja tek 12 odsto populacije opštine, tačnije 17.439. I pored pomenute mađarizacije unutar Habzburške monarhije, po statistici iz 1926. godine od 101.857 stanovnika Subotice, Bunjevaca je 68.182, ili 66,94 odsto. Statistički sunovrat, za samo 65 godina, objašnjava se izjašnjavanjem dela Bunjevaca kao Hrvata ili Jugoslovena. Slična situacija je i u Somboru, gde je 1902. godine bilo 6.770 Bunjevaca, u prvom popisu posle Prvog svetskog rata 9.800, a u, sada već pretposlednjem, 2.946. Van ove dve opštine, Bunjevci nigde ne predstavljaju značajan postotak stanovništva. Najveća populacija danas se nalazi u Bajmoku, Bikovu, Gornjem i Donjem Tavankutu, Đurđinu i LJutovu.
Zajedno pod Maticom
Uviđajući opasnost da se kao posebna nacionalna zajednica izgube na svojim vekovnim prostorima, pošto su vremenom „postali” pripadnici drugih naroda i nacionalnih manjina sa kojima žive, Bunjevci su 1992. godine osnovali Bunjevački kulturni centar u Subotici. Posle izvesnog vremena, njihovi kulturni centri niču i u Tavankutu i Đurđinu. Uspešna delatnost ovog centra pokrenula je Bunjevce na stvaranje centralne organizacije koja bi okupila sve koji žive na teritoriji Vojvodine. Tako je i nastala Obnoviteljska bunjevačka matica, kasnije preimenovana u Bunjevačku maticu (avgusta 1998. godine). Pod istim nazivom, organizacija je delovala od 1934. do 1941. godine, a kasnije dobila naziv Subotička matica.
Bunjevci su danas politički organizovani u Bunjevačko-Šokačkoj stranci. Nemaju svoje predstavnike u organima vlasti opština i Pokrajine. Bunjevačka nacionalna zajednica, koja sebe smatra autohtonim narodom na prostorima severne Bačke, pokušala je da zaustavi poodmakli proces svog „gašenja” tako što bi se organizovanjem na novim osnovama sačuvala bunjevačka individualnost, a samim Bunjevcima pružili brojni dokazi o njihovoj specifičnosti kao naroda. Bilo da se radi o pretapanju u Hrvate i Mađare, ili izjašnjavanju kao Srbi, ili Jugosloveni, bogata tradicija bunjevačkog organizovanja preti nestankom. I sami predstavnici Bunjevaca ističu kako u procesu zaustavljanja odnarođivanja postoje velike poteškoće. Trenutno, oni nemaju ni status nacionalne manjine, koji im iz više razloga ne odgovara, a pogotovo ne naroda, kojem teže i za koji se nameravaju boriti. To u mnogome otežava i položaj sunarodnika u Mađarskoj, čiji je položaj težak, a status nedefinisan.
Bunjevci su, inače, gotovo isključivo vernici Rimokatoličke crkve, ali se bogosluženja ne obavljaju na bunjevačkom, već hrvatskom govoru.
U društvu s Bonom i Lisabonom
U svojoj knjizi Rikard Pavelić pominje istoričare Nikolu Radojičića i Stjepana Pavičića, koji pažnju poklanjaju imenu „bunja” - okrugloj zgradi sa osobito svođenim krovom i sa malo dovoda svetlosti. Tako bi „bunja” bila zakržljali oblik nekadašnje mnogo savremenije arhitekture, koja se sreće još u mikenskoj kulturi. Još su i Kelti svoja utvrđenja zvali „Bon”, a kasnije su odatle izvedena imena mnogih gradova, poput Bona i Lisabona. U doba Pelazga i Etruraca postojao je narod pod imenom Buni, ili Bononi, pa je moguće da je bunja dobila naziv po onima koji su je gradili. U balkanskim jezicima, „bun” označava nastambu polunomadskih pastira, bilo da je građena od kamena, ili drva, a postavljena je na privremenim prebivalištima. U albanskom jeziku, ista reč predstavlja pastirsku kolibu, nekada čitav stan, ili katun, pa čak i visoko gorje.
Kapitalna dela
I pre postanka Matice, njeni osnivači su izdali dva kapitalna dela bunjevačke kulture: Rečnik bačkih Bunjevaca i Imenoslov bačkih Bunjevaca. Sve to u saradnji sa Maticom srpskom, Univerzitetom u Novom Sadu i „Subotičkim novinama”. Očekuje se uskoro i drugo, prošireno izdanje Rečnika bačkih Bunjevaca. Izdavaštvo je nastavljeno i 2001. godine, kada je Matica izdala pet knjiga, uglavnom poezije, pisane na bunjevačkom dijalektu, ali i značajno delo prevedeno sa mađarskog „Istorija Šokaca, Bunjevaca i bosanskih Franjevaca”, koje osvetljava poreklo i istoriju ovog naroda.
Slavlje žetelaca
Nakon žetve, bunjevački Hrvati slave „Dužijancu” - porodičnu svečanost gde žeteoci (risari) predvođeni grupovođom (bandašom) i njegovom pomagačicom (bandašicom), svečano ulaze u dvorište domaćina okićeni klasovima. Pošto ih domaćica dočeka i blagosilja vodom i pšenicom, bandaš skida „vinac” sa šešira i daruje ga domaćinu.
Venac tada stoji okačen na vidno mesto u hodniku, gde stoji do setve. Sve to, praćeno je umivanjem na bunaru, koje olako prerasta u polivanje hladnom vodom. Iznosi se vino, i zahvaljuje bogu za srećno obavljeno žetvu. Na posletku, zna se, tamburaši i gajdaši za svečanim ručkom. Od 1911. godine „Dužijanca” postaje javna svečanost. U crkvi, bandaš i bandašica na oltar prinose „krunu”, pletenu od slame. Prvo skromne, danas su krune bogato ukrašene religioznim motivima, i zaista podsećaju na vladarski simbol. Ispred porte, svečare čekaju karuce i fijakeri, a narod je okićen „perlicama” od slame. Danas se dužijanca slavi u Tavankutu, Maloj Bosni, Žedniku, Subotici, Somboru i Đurđinu.
Ostalo samo „Bunjevačko kolo”
Posle Drugog svetskog rata, za kratko vreme, prestale su da rade sve bunjevačke institucije, tako da krajem šezdesetih godina prošlog veka više nema bunjevačkih društava i organizacija, osim kulturno-umetničkog društva „Bunjevačko kolo”, koje postoji i danas, ali kao sastavni deo tradicije hrvatskog naroda.
Najveća kulturna manifestacija Bunjevaca u Pokrajini je Festival bunjevačkog narodnog stvaralaštva, koji je 2001. godine održan po treći put u organizaciji KUD „Bunjevka”. Po rečima predsednika Organizacionog odbora Festivala Kate Kuntić, „Bunjevački festival je manifestacija koja predstavlja skoro netaknut govor, običaje, predanja i sve ono što će nas sačuvati od zaborava, a ujedno podstiče razvoj bunjevačkog narodnog stvaralaštva”
Dnevnik